Crni dug

Tokom 14. vijeka Evropu je poharala epidemija, koja je, naizgled, došla niotkud i iznenada uzela život svakom drugom stanovniku našeg kontinenta. Pojedini istoričari sugerišu da je jedan od razloga prethodni vjerski progon mačaka kao simbola loše sreće, što je omogućilo pacovima da šire bolest, a kugi da opstaje. Stanovništvu je trebalo više od jednog vijeka da se oporavi od tri godine terora, iako svijet više nikada nije bio isti. U tom trenutku, srednjovjekovnom društvu su nedostajali ne samo odgovori, već i prava pitanja o uzrocima pandemije; patnja koju je izazvala se puno puta pretvorila u fanatizam i brutalnost.

Za većinu građana danas, pandemija duga je došla jednako iznenada kao i ona koja se javila u srednjem vijeku. Privrede su oštećene globalnim padom aktivnosti, radna mjesta su ugašena, kreditne linije su implodirale, bilansi stanja su se raspali, jer je teret duga za domaćinstva, preduzeća i državni budžet postao nepodnošljiv – nivoi duga koji su nekada bili sasvim prihvatljivi su, iznenada, prerasli u prevelik zalogaj.

Naravno, dug samo po sebi nije neophodno loša stvar. Kada je dohodak nizak, potrošnja se mora održavati na visokom nivou, kako bi se pomoglo onim grupama stanovništva koje su najviše u stanju potrebe i kako bi se dodatno podstakla privredna aktivnost – to znači da je dug veći u apsolutnom iznosu. Konačno, neko mora platiti cijenu; političari i ekonomisti se moraju držati nade da će trenutak istine doći tek kada se privreda oporavi, kada će nekako moći da upravljaju čitavim procesom i izbjegnu najteže posljedice. Trenutno, čini se da se dužnička kriza u Evropi širi poput kuge – prvo prati pomorce i trgovce iz Sredozemlja. Evropi su sada potrebni saradnja i disciplina kako bi ukrotila napast i spriječila širenje zaraze na vitalne organe privrede ovog kontinenta. To će značiti i posvećivanje veće pažnje mačkama kao dugoročne preventive – strukturnim reformama i unapređenju poslovnog ambijenta uz finansijsku i fiskalnu stabilnost da bi se povratila konkurentnost.

Kritičari ekonomske politike često ne uzimaju u obzir da je rast duga u vrijeme krize praktično neizbježan. Učesnici ekonomske razmjene mrze fluktuacije; užurbano prilagođavanje novim okolnostima je uvijek bolno i skupo. Kada se struktura privrede mijenja preko noći, vlada mora pomoći svojim kredibilitetom i svojim (ograničenim) ovlašćenjem da organizuje.

Mala zemlja, poput Crne Gore, u velikoj mjeri se oslanja na kretanja globalne privrede. Uprkos ogromnom potencijalu za rast, fluktuacije nacionalnog dohotka su nepredvidljive, ali vlada mora spriječiti da se životni standard naših građana mijenja zajedno sa ovim podacima. Stoga ne možemo i ne smijemo smanjiti potrošnju srazmjerno padu dohotka i zato u nekim oblastima moramo proširiti potrošnju, čak i ako se moramo osloniti na naš kredibilitet i čvrstu vjeru da će do oporavka ipak doći. U periodu snažnog rasta, od 2006. do 2008. godine, vidjeli smo da se opterećenje dugom može lako smanjiti tokom dobrih vremena. Sada su vremena loša, ali naša disciplina će spriječiti da dug izmakne kontroli. Prema proračunima Ministarstva finansija, ove godine dostižemo najviši udio krizom uzrokovanog duga u ukupnom javnom dugu Crne Gore, od 45%, a čak i ove godine taj udio nije ni blizu udjela u većini evropskih zemalja (malo poređenje: u Njemačkoj i Velikoj Britaniji taj udio iznosi preko 70%, u SAD je blizu 100%, u Grčkoj je preko 130%). Da smo u Evropskoj uniji, fiskalna politika Crne Gore bi lako mogla poslužiti kao model. Od sledeće godine, procjenjujemo da će se nivo duga postepeno smanjivati i do 2015. godine dostići nivo koji je imao prije krize. Sadašnji podaci ukazuju da kuga zaduženosti neće doći do crnogorske obale. Do tada, moramo znati da je alternativa većem deficitu od uobičajenog i prihvatanju većeg nivoa duga na određeni vremenski rok primjena drastičnih smanjenja potrošnje i rast poreza, koji bi poboljšali fiskalne rezultate, ali i ozbiljno ozlijediti samo tkivo društva. Da li bi oni koji predlažu hitno smanjenje deficita primijenili takve mjere strogoće bez presedana? Čisto sumnjam.

Nivo duga u odnosu na BDP, prikazan na vremenskoj skali (*: projekcije)

Važna je lekcija koju smo naučili kroz istoriju, da se Crna smrt ne pobjeđuje prvenstveno snagom modernih antibiotika: prelomna tačka u borbi dogodila se mnogo prije revolucije u medicine. Neki istoričari tvrde da je kuga zaustavljena redom. Prijetnja koju je kuga postavila pred društvo je polako, ali nepovratno, dovela do revolucije u pristupu upravljanju. Ispostavilo se da se epidemija, čak i ako se ne zna njen uzrok, jedino može zaustaviti boljom organizacijom, boljim institucijama i mjerama za unapređenje javne čistoće. Do zaraza bi opet došlo s vremena na vrijeme, ali Evropa u cjelini je postala sigurnije mjesto za život.

Trenutna zaraza dugom će sigurno ući u udžbenike iz istorije i postati loša uspomena i dobra lekcija. Ekonomisti će znati gdje je svijet pogriješio i šta se pokazalo kao bezbjedan izlaz. Autori udžbenika iz ekonomije dugovaće onim zemljama čija se fiskalna politika u recesiji može citirati kao primjer dobre prakse. Nadam se da će Crna Gora biti obuhvaćena jednim od tih poglavlja.

Posted in Uncategorized | 4 Comments

The Black Debt

During the 14th century the population of Europe was decimated by an epidemic that seemed to come out of nowhere and all of a sudden took the life of every second person on our continent. Some historians suggest it was due to the religious prosecution of cats as symbols of bad luck and devilry that had taken place beforehand so rats could spread disease and plague could fester. The population needed more than a century to recover from the three years of terror, but the world would never be the same again. At that point, medieval society lacked not only the answers, but even the correct questions about the causes of the pandemic; its distress many times turned into fanaticism and acts of pure brutality.

For most people today’s debt pandemic came as suddenly as of the one during the Middle Ages. Economies were damaged by the global downturn, jobs disappeared, credit lines imploded, balance sheets collapsed as the burden of the debt on households, firms and state budgets became unbearable – debt levels that used to be easily manageable then suddenly started to seem simply too much.

Of course, debt in itself is not necessarily bad. When income is low expenditure has to be kept high in order to help the neediest in society and give an extra boost to the economy – that means more debt in absolute terms. When the level of domestic production falls, the relative burden of public liabilities grows – that means more debt in relative terms. Eventually someone has to pay the price; politicians and economists have to cling to the hope that the moment of truth will come only when the economy is back on track, and they can somehow handle the process to avoid hard landings. As for now, debt crises in Europe seem to spread as the plague did when it appeared – first following the path of Mediterranean sailors and merchants. Now Europe needs cooperation and discipline to contain the menace and prevent the disease from reaching the continental economy’s vital organs. It also takes breeding cats as a long-term prevention – structural reforms and the improvement of the business environment to regain competitiveness along with financial and fiscal stability.

Critics of economic policy often fail to take into consideration that a growth of debt in times of crisis is virtually inevitable.  Economic agents hate fluctuations; hurried adaptation to new circumstances is always painful and costly. When the shape of the economy is changing overnight, the government has to step in with its credibility and its (limited) power to organize.

A small country, like Montenegro, relies very heavily on movements in the global economy. Despite the tremendous underlying growth potential, fluctuations in our national income are volatile, but the government has to prevent the living standards of our citizens moving together with those figures. That is why we cannot and should not cut expenditure in line with the decrease in income on a one-to-one basis, and that is why in some areas we have to extend spending even if we have to rely on our credibility and the firm belief that recovery will eventually come. We have seen in the boom of 2006-2008 that the debt burden can easily be reduced in good times. Now there are bad times, but our discipline will prevent the debt from getting out of control. According to calculations carried out by the Ministry of Finance, this year we are experiencing the peak in the crisis-related growth in Montenegrin public debt at 45% and even this year it will be nowhere near most European countries (short comparison: Germany and the UK are over 70%, the United States is approaching 100%, Greece is over 130%). If we were in the European Union, Montenegrin fiscal policy could easily have been held up as a model. From next year onwards, we estimate that the debt level will gradually decline, reaching its pre-crisis level as early as 2015. Present data suggest that the plague of indebtedness will not reach the Montenegrin shore. Until then one should know that the alternative to running larger than usual deficits and accepting a larger debt level for a limited period of time is implementing drastic expenditure cuts and tax hikes that would improve fiscal numbers but seriously bruise the fabric of society. Would those who propose immediate deficit cuts undertake such unprecedented austerity measures? I doubt it.

Level of the debt to GDP ratio over time (*: projected data)

It is an important lesson from history, that the Black Death was primarily not defeated by the power of modern antibiotics: the turning point in the battle happened well before the revolution of medical science. Some historians argue that the plague was countered with order. The threat that the plague posed to society slowly but irrevocably revolutionized the way governance worked. It turned out that the epidemic could be contained even without knowing what caused it by better organization, better institutions and measures to improve public sanitation. Disease outbreaks would happen again from time to time, but Europe as a whole became a safer place to be.

Today’s debt plague will surely go down into the history books and become a bad memory and a good lesson to learn.  Economists will know what the world did wrong and what proved to be the safe way out. Writers of economics textbooks will be indebted to those countries whose fiscal policy in recession can be quoted as a case study for good practice. I hope Montenegro will be included in one of those chapters.

Posted in Uncategorized | 1 Comment

Neočekivani nalet optimizma?

Nedavno sam imao priliku da učestvujem u panel diskusiji pred najznamenitijom publikom u Beču, koji se te nedjelje pretvorio u Davos, jer je bio domaćin sastanka Svjetskog ekonomskog foruma. Ova izuzetna organizacija ima za cilj da okupi svjetske političke, biznis i intelektualne lidere, kako bi porazgovarali o trenutnim pitanjima globalne privrede i o našim društvima. Bilo je to jako podsticajno iskustvo; svaka riječ nosi posebnu težinu kada je publika, bilo ekonomski ili politički, odgovorna za tako veliki dio svjetskog BDP-a.

Dok je trebalo da razgovaramo o budućnosti Evrope, prognoze su teško mogle biti mračnije: Austrija je privremeno ponovo uvela graničnu kontrolu i suspendovala primjenu Šengena, kako bi osigurala bezbjednost ovog skupa. Šengenski sporazum, samo eliminisanje unutrašnjih granica Evrope i zajednička evropska valuta predstavljaju dva najspektakularnija dostignuća evropskih integracija. Bio sam tamo, u Beču, granice su ponovo bile oko nas, a mi smo došli da razgovaramo o šansama za preživljavanje eura, usred svih vijesti koje se svakodnevno javljaju o krizi duga u monetarnoj uniji. Pa, nisam očekivao da će se razgovor razvijati u tako optimističnom smjeru kako se na kraju ispostavilo.  

Moj panel je nazvan “Stres test za Evropu”, a ljudi sa kojima sam sjedio bili su oštroumni stručnjak za vanjsku politiku iz Velike Britanije, finansijski ekspert iz Italije i uvaženi holandski ekonomista, od kojih je samo ovaj poslednji imao iznad 40. Kako se bližio kraj naših pedeset i nešto minuta pod reflektorima, moderator, iz Asošijeted presa, je rekao da je iznenađen (a možda pomalo i razočaran) što nismo predstavili naše scenarije sudnjeg dana i izrekli kobna proročanstva.

Zapravo, došao sam sa stavom da problem Evrope nije ekonomija, već nešto drugo – što je na određeni način bila dobra vijest (jer se ekonomije skoro uvijek sporo i bolno oporavljaju od velikih potresa), ali je s druge strane bila i loša vijest, jer da bi se našao lijek, građani prvo moraju da se dogovore oko dijagnoze. Mislim da je Evropa izložena riziku od stresa, kako se navodi i u samom nazivu ovog panela, i to ne toliko finansijski, već u smislu vizionarske moći i političkog liderstva. Osnove su netaknute; istorija jednostavno zahtijeva od Evrope da prati zajednički ritam: da bira jedinstvo, inovacije i konkurentnost, umjesto razdora, uznemirenosti i zaostajanja.    

Iako je svako od nas to formulisao u skladu sa svojom temom, svi smo se složili oko glavne poruke. Došlo se do vrlo korisnih razmišljanja: pomenuto je da je glavni problem politički legitimitet, da bi lideri trebalo da riješe ekonomsku krizu bez jasnog političkog mandata i da oni ne uspijevaju da prikažu moguća rješenja glasačima, koji na kraju treba da plate tu cijenu. Ljudi stalno govore o krizi u Evropi, a problem duga pogađa dio Evrope čija ekonomska važnost predstavlja procentualni udio u ekonomiji Evropske unije koji je otprilike jednak uticaju države Vajoming na Sjedinjene američke države u cjelini. Bogatstvo koje je izloženo riziku je neuporedivo sa bogatstvom koje stvara zajedničko tržište. Ukratko: sve brojke pokazuju da je Evropa jaka. Ona predstavlja najveće tržište, kao i “klub” najrazvijenijih društava. Ekonomija se može srediti u kratkom roku, ali je Evropi dugoročnije posmatrano potrebna vizija zajedničke budućnosti. Otvorenija Evropa, gdje se odluke ne donose na teret glasača; moguće politike su jako dobro objašnjene glasačima, koji donose konačnu odluku. Evropa, koja kao politička zajednica nezavisnih nacija može da pokaže zajedničku ekonomsku snagu na svjetskoj političkoj sceni. To je ono što su ljudi na panelu predvidjeli i, što je još važnije, to je ono što očekuju. To je Evropa kakvoj Crna Gora želi da se priključi. I to je Evropa kakvoj Crna Gora želi da da svoj doprinos, kroz svoje ekonomske performanse, kao i kroz društvene i kulturne vrijednosti. Samo snažnija i otvorenija Crna Gora može biti snažan partner otvorenijoj Evropi. Stoga moramo restrukturirati naše društvo, kroz sprovođenje reformi i jačanje naše konkurentnosti.

     

Na neki način, mi otklanjamo sumnje Evropi u ovim teškim vremenima. Činjenica da to želimo i da ćemo se pridružiti ovom klubu, pokazuje im da su još uvijek zajednica koja nudi brojne prednosti svojim članicama, u smislu mirnog suživota, kulturnog bogatstva i ekonomskog napretka. S obzirom da viši cilj mirnog ujedinjenja nacija Evrope još uvijek nije u potpunosti ostvaren, proširenje predstavlja suštinski znak života evropskih integracija. A sa napretkom koji je ostvarila Hrvatska, sa obnavljanjem nada Srbije da će steći status kandidata do kraja ove godine, i naravno, sa potvrdom da pregovori sa Crnom Gorom o pristupanju mogu ubrzo otpočeti, Evropa je pokazala da je i dalje vitalna. Optimizam po pitanju zajedničke budućnosti je više nego opravdan.

Posted in Economic Policy, European Union | Leave a comment

An Unexpected Surge of Optimism?

Recently I had the opportunity to participate in a panel talk in front of a most illustrious audience in Vienna, which became Davos for that week as it hosted a session of the World Economic Forum. This extraordinary organization aims to bring together world political, business and intellectual leaders to discuss contemporary matters of the global economy and our societies. It was a very stimulating experience: every word has a special weight when the audience is responsible for such a big chunk of the world’s GDP, either economically or politically.

As we were supposed to talk about the future of Europe, the omens could hardly have been any gloomier: Austria temporarily reinitiated border control suspending the Schengen practice, in order to ensure the security of the event. The Treaty of Schengen, the actual elimination of the internal borders of Europe and the common European currency are the two most spectacular accomplishments of the European integration. I was there in Vienna, the borders were back around us, and we came to discuss the chances of survival of the Euro amidst all news coming up on a daily basis about the debt crises of the monetary union. Well, I would not have expected the talk to go in the optimistic way it did eventually.

My panel was called “Stress test for Europe”, and the people I sat with included a bright foreign policy expert from Britain, an Italian financial expert and a renowned Dutch economist, of whom only the latter was over his forties. As the end of the fifty-something minutes under the spotlight drew closer, the moderator, representing Associated Press, expressed his surprise (flavoured probably with a tiny bit of disappointment) that we did not bring up our own doomsday scenarios and sinister prophecies.

In fact I came with the opinion that the problem of Europe is not the economy, it is something else – which is in one sense good news (as economies almost always heal slowly and painfully from big busts), but in other sense it is bad, as in order to provide a remedy, people first have to settle over the diagnose. I think Europe is stress-tested, as the name of the panel suggested, not much in a financial way, but in terms of visionary power and political leadership. The fundamentals are intact; history just requires Europe to follow a common rhythm: choose unity, innovation and competitiveness over dissension, anxiety and falling behind.

Though each of us formulated it according to his own subject, we were in agreement over the main message. Very valuable thoughts were developed: It was mentioned that the main problem is political legitimacy, that leaders are supposed to solve an economic distress without a clear political mandate and they fail to outline the possible choices to the voters who are supposed to pay the costs eventually. People keep talking about a crisis of Europe when the debt problem affects a part of Europe whose economic weight accounts for a proportion of the EU’s economy similar to that of the state of Wyoming to the United States. The wealth at stake is incomparable to the wealth created by the common market. In sum: all numbers say that Europe is strong. It is the biggest market, and a “club” of the most developed societies. The economy can be fixed on the short term, but what Europe needs on the long term is a vision for a common future. A more open Europe, where decisions are not made over voters’ heads; policy choices are very well explained to voters who make the final calls. A Europe, which as a political community of independent nations can live up to its joint economic strength on the world political scene. This is what people at the panel envisaged, and, which is more, expected. This is the kind of Europe Montenegro wants to join. And this is the kind of Europe Montenegro wants to contribute to through its economical performance, and social and cultural values. Only a stronger and more open Montenegro can be a strong part of a more open Europe. That’s why we have to restructure our society by implementing reforms and strengthening our competitiveness.

In one sense we are reassuring Europe in these hard times. The fact that we want to, and will join the club shows them that they still are a community which offers enormous advantages to its members, in terms of peaceful coexistence, cultural richness and economic progress. As the great goal of peacefully bringing together the nations of Europe is not yet achieved entirely, enlargement is a genuine vital sign of the European integration. Now with the progress Croatia made, the renewal of Serbian hopes to get candidate status by the end of the year, and of course, with the confirmation that accession talks with Montenegro may start very soon, Europe has shown its vitality. Optimism about the common future is more than justified.

Bookmark and Share
Posted in Economic Policy, European Union | 13 Comments

Popis stanovništva: Evropskim standardima protiv “usađenog nepovjerenja”

Kao ekonomista, još sam na fakultetu naučio da se dobre političke odluke moraju zasnivati na pouzdanim podacima. Iako sam zagovornik kvalitativne analize da bi predvidjeli mogući ishod određene odluke, često je potrebno osloniti se na obilje podataka koji odražavaju bogatstvo, ukuse, navike ili broj stanovnika. Razumijevanje sklonosti naših građana je suština. Popis je upravo proistekao iz ove potrebe za procjenom. Dugoročno gledano, bilo bi nemoguće osmisliti fer pravila ili čak odgovarajući budžet bez popisnih podataka.

Crna Gora je započela svoj prvi popis stanovništva od ponovnog sticanja nezavisnosti. Ne mogu opisati koliko je ovo značajan momenat za Crnu Goru. Naveo bih samo jedan primjer. Danas se u najvećoj mjeri uspješnost funkcionisanja jedne države utvrđuje na osnovu promjena makroekonomskih indikatora, kao što je BDP po glavi stanovnika, stopa zaposlenosti ili nezaposlenosti. Stoga, kako bi sve te pokazatelje pravilno procijenili, morate raspolagati određenim podacima, na primjer, koliko ljudi živi unutar granica, kao i broj radno aktivnog stanovništva. U nedostatku pouzdanih podataka, moramo se osloniti samo na procjene demografskih kretanja, ali postoji velika vjerovatnoća da nas to odvede na pogrešan put.

Ipak, neki građani su zabrinuti zbog popisa. Ukoliko je neko zabrinut, on postaje obazriviji nego inače. Ovo je idealna prilika da se pojedine političke platforme okoriste lažnim tvrdnjama. Ali sa druge strane, to je i idealna prilika za nas da opovrgnemo te pogrešne tvrdnje.

Prvo i najvažnije: popis je alatka koja se koristi u statističke svrhe u cilju poboljšanja rada države (i samih istraživača, u stvari) obezbjeđivanjem neophodnih podataka za ekonomsku, socijalnu i sve ostale politike. Kako ćemo znati gdje da izgradimo novu školu ako ne znamo kolika je gustina naseljenosti i koliko je djece? Dobra statistika potvrđuje koliko su se određene političke odluke pokazale ispravnim u praksi i obezbjeđuje stručna znanja. U nedostatku adekvatnih podataka; sve odluke zavise od političkih lobija.

Drugo: ruke MONSTAT-a su potpuno vezane međunarodnim statističkim standardima, metodologijom Eurostat – a, preporukama UN – a i činjenicom da njegov rad prate nezavisni subjekti. Argumenti da se iza aktivnosti MONSTAT –a krije prevara, značili bi da je Evropa odobrila tu istu prevaru. Kao što MONSTAT sa pravom ističe: „popis ne predstavlja zavjeru za stvaranje orvelovske tiranije”. Istovremeno, svjestan sam da je premijer koji negira teoriju zavjere upravo premijer kakvog ljudi koji se bave teorijom zavjere najviše vole. „Zar ne vidite? On to negira!”

Ostavimo to po strani i pređimo na stvar! Većina političkih kritika u vezi sa popisom odnosi se na pitanja u kojima građani treba da se izjasne o svojoj nacionalnoj pripadnosti i vjeroispovjesti. Mi, manje srećni Evropljani i naš kontinent bili smo svjedoci etničkog nasilja i najgorih slučajeva zloupotrebe političke vlasti. „Usađeno nepovjerenje” je eufemizam kada nepoznati ljudi kucaju na naša vrata i postavljaju pitanja o nacionalnoj pripadnosti i vjeroispovjesti. Ipak, upitnici većine zemalja Evrope koje ove godine sprovode popis stanovništva, takođe, sadrže, ovu vrstu pitanja, i to ne samo zemlje zapadne Evrope već post-tranzicione demokratije kao što su Mađarska, Bugarska, Ruminija, Češka, Slovačka i Litvanija. Zašto? Ako ja ističem da sam Crnogorac, koji govori crnogorski i pravoslavne je vjeroispovjesti, onda to kažem jer se osjećam tako, a ne da bih promovisao prikupljanje podataka koji imaju za cilj zloupotrebu građana. Ukoliko ne želite da date te informacije, izaberite odgovor koji upravo to govori. Od vas se traži da to učinite kako niko ne bi bio u prilici da odgovori na pitanje na koje vi ne želite da odgovorite. I upravo zbog toga svaki građanin dobija potpisani primjerak upitnika popisa na samom kraju popisivanja. Kada je rađen posljednji popis u našoj zemlji, svaki dvadeseti Crnogorac je odlučio da ne odgovori na ova pitanja, i oni nisu pretrpjeli nikakve posljedice zbog takve odluke.

I poslednja stvar, ali ne manje važna. Pitanja koja su pokrenula najveću političku debatu nisu jedina i čak ni najbitnija pitanja na listi. Upitnik sadrži pitanja koja se odnose na uslove za život, zaposlenost, zdravstvo, energetstku efikasnost, obrazovanje, jer su sva ova pitanja važna za postizanje prosperitetnije budućnosti naše zemlje. Popis je od primarnog interesa za građane Crne Gore, a ne za državu i političare.

Bookmark and Share

Posted in Uncategorized | Tagged | 5 Comments

Census: With European standards against “established distrust”

As an economist I learned in the university benches that good policy decisions must be based on proper data. Although, I prefer qualitative analysis, to foresee any possible outcome of a decision, it has to be backed up by tons of numbers that mirror the wealth, the tastes, the habits, or the number of population. To understand the preferences of our people is the name of the game. Census was born out of this assessment need. Designing fair rules or even a suitable budget would be impossible without it on the long run.

Montenegro started its first census since regaining independence. I cannot say how important this moment is for us. Let me give you just one example. People nowadays to a very large extent determine the successfulness of their governments based on some macroeconomic variables, like the per capita GDP, the employment and the unemployment rates. Well, in order to assess all these stuff rightly, you have to know certain things, namely how many people live within our borders, and how many of them are of the working age. Without proper data collection, we must rely only on estimations about demographic trends, but we can be with a high chance led astray.

Still, some people are concerned about the census. If one is concerned, one opens his ears wider than they were before. This is the ideal opportunity for politics to drip false allegations But, on the other hand, an ideal opportunity for us to deny these false allegations.

First and foremost: census is a tool for statistical purposes aimed at ameliorating government’s (and researchers’, for that matter) work by providing the data needed for our economic, social and all kind of policies. How could we know where to build a new school, if the population density and the number of children are unknown? Good statistics prove the “reality-check” of political decisions, ensuring expertise. Without proper data; all decisions are in the hand on political lobbies.

Second: MONSTAT has its hands fully tied by international statistical standards, Eurostat methodology, UN recommendations and monitoring by independent parties. Arguing that MONSTAT is card-sharping would mean that Europe has approved the scam. As Monstat rigthly points out: „census not a secret plot to bring people under an Orwellian tyranny” but I am aware that a Prime Minister denying a conspiracy theory is the kind of Prime Minister conspiracy theorists like the most.  “Don’t you see? He is denying it!”

Let’s leave them alone and get to the point. Most of the political attacks against the census process came on the grounds of citizen’s being asked about their ethnic and religious identities. We, less lucky Europeans, have seen ethnic violence ourselves, and our continent witnessed the worst cases of misusing public authority.  “Established distrust” would be a euphemism when unknown people knock on our door and ask for our religious or national identity. Nevertheless, most of the European countries that hold census this year also include these kinds of questions, and not just Western countries but post-transition democracies such as Hungary, Bulgaria, Romania, Czech Republic, Slovakia and Lithuania all do so. Why? If I point out that I am an orthodox Montenegrin who speaks Montenegrin language i do it because I feel so, not because I want to turn the data collection into abusing citizens preferences. If you do not want to disclose this information, you should go with the answer that exactly says this. You are required to do so in order that no one ticks in an answer you were not wanting to. That is also why every citizen gets a signed copy of the census questionnaire right at the end of the process. Last time a census was held in our country, one in every twenty Montenegrins opted for keeping information on these questions for themselves, and they suffered no disadvantage upon this decision.

Last but not least. The questions that sprung the most political debate are not the only and not even the most important questions in the list. Living conditions, employment, health issues, energy efficiency, education, they all are included. Because these questions are important to achieve a more prosperous future for our country. The census is the primary interest of Montenegrin citizens, and not of the state and politicians.

Bookmark and Share

Posted in Uncategorized | Tagged | 2 Comments

100 dana do nove ere u Crnoj Gori

Iz rаzlogа vjerovаtno poznаtim mojim istаknutim čitаocima, u posljednje vrijeme nisam imao vremenа dа objavim neki novi  post nа  blogu. Uglavnom sam iz hobija pisao o ekonomskim i političkim idejаmа. Dаnаs, izazovi sa kojima se suočаvam kao državni službenik su stavili u drugi plan moju pasiju аnаlitičаra i teoretičаra.

Nova administracija je preuzela kormilo Crne Gore, u trenutku velikih uspjeha i velikih iskušenjа sa kojima se suočavala nаša zemlja: ušli smo u predvorje Evropske unije u trenutku kada su naše domove pogodile nezapamćene poplave. Nаrod Crne Gore je u vrijeme katastrofalnih poplava pokаzаo veliku snаgu, odlučnost i jedinstvo. Mojа vlada će nastojati dа afirmiše vrijednosti  koje je njen narod tako nesebično pokаzаo.

Koje promjene možemo očekivati?

U politici je koncept “promjene” nejasno postavljen. U nedostatku smislenog konteksta, “promjena” je isprazna poštapalica. Moždа može pokrenuti nečiju mаštu, аli teško može imati politički smisao. Neću pokušavati da osvojim simpatije nonsensom. Zаto želim da na samom početku rаzjаsnim neke stvаri:

Bila mi je velikа čаst i profesionаlni izаzov dа budem potpredsjednik i ministar finansija u kabinetu bivšeg premijerа Milа Đukаnovićа. Nаjznačajnija lekcijа, koju sаm tokom ovih godinа, naučio je bilа kаko postаviti ciljeve i kako ih ostvariti kroz politiku. Vlada i ja bićemo i dalje posvećeni ostvarivanju istog cilja koji je moj prethodnik postavio: mirna i prosperitetna budućnost Crne Gore u EU.

Necu reći ništa novo ako ustvrdim da karakter jedne države određuje njen lider. U tom smislu, novа erа je zаistа pred nama: novi stil, novi stаv i nove ideje. Uspjesi prethodnog kаbinetа će služiti novoj Vladi da teži još većim rezultatima.

Suština nаše, prošle, sаdаšnje i buduće politike se može sumirati u tri riječi: rаzvoj, integrаcijа i trаnspаrentnosti. Rаst će proizаći iz naših niskih poreza i pаmetno vođene investicione politike. Administrаcijа će oprezno i  mudro trošiti državni novаc. Budućnost obiluje mogućnostimа nikad bliže integrаcije sа evroаtlаntskom zаjednicom: Crnа Gorа je člаnicа NATO – Akcionog plаnа zа člаnstvo i nаjnoviji kаndidаt zа člаnstvo u EU.

Trаnspаrentnost i odgovornost se ne mogu smatrati pаsivnim konceptimа u demokrаtiji. Crnogorci morаju znati da vlаdа zаslužuje njihovo poverenje i dа mi isključivo djelujemo u njihovom interesu. Populacijski mala Crnа Gorа ne smije, ne može i neće imati vladu koja djeluje izolovano od sopstvenog društva.

U cilju većeg uključivanja jаvnosti u demokrаtski proces, mojа vlаdа je pokrenulа sesije “Dane konsultаcija”, na kojima smo sa svim zainteresovanim stranama rаzgovаrаli o svim političkim pitаnjima. U dijalogu su učestvovali: NVO sektor, sindikаti, poslodаvci, vjerske orgаnizаcije, univerziteti, akademci, predstavnici manjina, boraca i medija. Nаdаm se dа rezultati ovih sаstаnаkа imaju pravi odjeki širom zemlje, od Pljevаljа do Ulcinjа, od Herceg Novog do Rožаjа.

Želim dа Crnа Gorа bude inovаtivnа zemljа čijim vještinama će zaviditi druge zemаlje. Nova vlаdа može dа pomogne u ostvаrivаnju ovog ciljа kroz reformu obrаzovnog sistemа; pored togа, novoformirano Ministаrstvа zа nаuku će pomoći Crnoj Gori u jačanju istraživačkih i razvojnih kapaciteta. Kad ovo kažem, mislim da je, možda, nаjvаžniji korаk koji možemo napraviti da obezbijedimo ljudima sredstvo koje im je neophodno zа njihov lični nаpredаk: Internet.

Univerzаlni pristup Internetu je preduslov zа konkurentnost. U ovom trenutku, mаnje od polovine Crnogorаcа imа pristup Internetu. Želim i nastojaću dа se ovaj procenаt ubrzano povećа i cijela zemlja bude pokrivena. Internet je nаjisplаtljiviji nаčin da grаđаni budu na izvoru informacija, da učestvuju u političkom procesu i pozovu svoje političаre nа odgovornost. To će omogućiti ljudimа dа prevaziđu birokratiju i smanjiti udaljenost između grаđаnа i donosilаcа odlukа. Moj kаbinet će se u velikoj mjeri oslаnjаti na mogućnosti koje pruža Internet.

Jednom je jedan veliki držаvnik u svom inauguralnom govoru, svom narodu ponudio krv, muku, suze i znoj. Od tada se svijet dosta promijenio: sada se od nas zahtijeva samo trud i znoj. To je žrtvа na koju smo spremni.

Bookmark and Share

Posted in Uncategorized | 5 Comments